Prepoznati Krista u svakom čovjeku

U povodu 25. obljetnice hrvatskog ogranka Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi (JRS), aktualnosti migrantske krize, kao i nagrade Hrvatskoga helsinškoga odbora na Međunarodni dan ljudskih prava razgovarali smo s o. Tvrtkom Barunom, prepoznatljivim licem koji je otvoreno pričao o betlehemskoj slici o Božiću 2018, ne bježeći od činjenica i strahova – Europe i svijeta.

Jesu li advent i Božić uglavnom konzumerizam na američki način, Xmas, potrošačko društvo s vinskim i kobasičastim kućicama koje čestitke potpisuje sa „sve najbolje“ i „sretni blagdani“? Civilizacijsko je pitanje – kako duh staviti ispred materije?

Advent i Božić dio su naše kulture. Nekad smo bili svjesni biti i adventskog iščekivanja i božićne radosti. Mnogo toga odvraća nas od onoga što je bitno. Važno je to si osvijestiti, ne biti žrtva raznih interesa. Važno je znati razlučivati svjetlo od mraka, imati osjećaj koliko je potrebno soli ovom svijetu da on ne bude bljutav, ali i da ga ne zgadimo svojom solju. Ljudi koji ovih dana izbjegavaju svjesno ili nesvjesno izreći riječ Božić nisu problem. Mi kršćani koji tvrdimo da smo svjesni biti Božića, mi bismo taj Božić trebali živjeti djelom, tada bi to svjedočanstvo bilo očito pa čak i da ne spomenemo riječ Božić. Po našim djelima oni kojima smo poslani vide tko nas šalje, što nas vodi i za čim čeznemo.

Otac Tvrtko Barun s azilantima / Snimio Jurica Galoić / PIXSELL

Promatrate li svaku migrantsku obitelj u svjetlu novozavjetnih izvještaja o Isusovu rođenju i njegovu djetinjstvu?

Progonstvo Svete obitelji jest klasičan primjer azila: režim političara Heroda želi ubiti malog Isusa i zato Sveta obitelj bježi u drugu zemlju tražeći tamo sigurnost i zaštitu. Nakon što opasnost prolazi vraćaju se u domovinu. Možemo pronaći dosta sličnosti između migranata i izbjeglica te Svete obitelji: nitko ne napušta svoj dom ako nije na to primoran. Svi oni odlaze sa svog ognjišta u potrazi za sigurnošću, mirom, dobrim životom za sebe i članove svoje obitelji. Činjenica da je sam Krist od malih nogu doživio progonstvo, odbačenost, može nam pomoći da u molitvi razmišljamo o toliko aktualnoj i kompleksnoj temi izbjeglica i migranata te da nam Kristov život i riječi mogu pomoći da rastemo u ljubavi prema toj braći i sestrama. Jer pozvani smo prepoznati Krista u svakom čovjeku, primiti ga otvorena srca i s povjerenjem.

Je li ključna poruka Božića što snažnija suobličenost s licem Djeteta Isusa?

U Božiću slavimo prvi korak konkretizacije radikalne Božje ljubavi prema svima nama: svemogući Bog postaje čovjekom da bi nam se sam objavio, da bi pokazao svoje suosjećanje s čovjekom i čovječanstvom. To je nešto doista posebno u kršćanstvu spram drugih religija – Bog je postao čovjekom. Mi kršćani to vjerujemo, ta činjenica trebala bi nas ispunjavati povjerenjem u Očevu ljubav i strašću da ovaj svijet učinimo Božjim kraljevstvom: da se već sada od njega trudimo učiniti mjesto mira, zajedništva, radosti, nade. To što Bog izabire da bude dijete može nam također biti poticaj da razmislimo o svojem odnosu prema svima onima koji su slabiji, čiji život ovisi o drugima, koji su nezaštićeni. Prema tim malenima odnosimo se i pojedinačno, ali i kao društvo – bio taj maleni nerođeno dijete, siromah, bolesnik, migrant ili manje ili više drukčiji od nas.

Nedavno sam u Bruxellesu svjedočio neobičnom prizoru – brojna obitelj s malenom djecom, nepoznata podrijetla, spava pod dekama na ulaznim stubama isusovačke crkve, nadomak središtu grada. Slika je potpuno novozavjetna, može biti iz evanđelja, ali i Knjige otkrivenja – što se može učiniti?

Nažalost, mnoštvo je onih koji nemaju krova nad glavom, koji su siromašni, koji su potrebiti utjehe i otvorenog srca. Papa Franjo često govori o otvorenim crkvama, otvorenoj Crkvi, Crkvi siromašnoj za siromašne. Normalno da trebamo graditi društvo u kojem postoje institucije koje imaju kapaciteta da pomognu tim ljudima. Pitanje je u kakvu društvu želimo živjeti i kako bi se ono trebalo odnositi prema onima u potrebi. Ali mislim da imamo prostora i da gradimo sebe kao ljude koji neće ostati hladni ni pasivni spram malenih. A to je zadaća i odgovornost svakoga od nas pojedinačno: živjeti za druge, da naša ljubav bude konkretna, da smo spremni ono što smo primili i primamo dijeliti s drugima – jer, kako bi rekao sv. Ignacije Lojolski: „Ljubav se sastoji u obostranom priopćavanju, tj. da ljubitelj daje i dijeli s ljubljenim ono što ima ili od onog što ima ili što može; a tako opet i ljubljeni ljubitelju.“

Razvija li se perfidna odbojnost prema obitelji(ma), osobito onima s mnogo djece? Vi ste odrasli u dvanaesteročlanoj obitelji, u klapskoj toplini pjesme, sa svim smjehovima i tugama – zašto „čovjek 21. stoljeća“ gaji svojevrsnu mržnju prema životu i negaciju umjesto afirmacije?

Lako je meni kao redovniku govoriti o otvorenosti životu kroz djecu. Biti roditelj velika je odgovornost, velika žrtva i teško poslanje. Ne bih rekao da postoji mržnja ili negacija spram obitelji ili mnogobrojnoj djeci. Čini mi se da je to više pitanje otvorenosti prema kulturi života. Stil života, shvaćanje braka i roditeljskog poziva jako utječe koliko parovi danas žele ili mogu imati djece. Zahvaljujući svojim roditeljima mogu reći da sam naučio što znači zajedništvo, ljubav, žrtva za druge i živio to. I Bogu sam zahvalan za to. Mislim da nema veće ljepote od stvaranja i radovanja novom ljudskom životu.

Primiti, zaštititi, promicati, integrirati bio je naslov konferencije o 25 godina djelovanja JRS-a u Hrvatskoj. Tom prigodom postavili ste i (retoričko) pitanje u kojoj smo mjeri (kao kršćani) pozvani platiti cijenu naviještanja vjere i zalaganja za pravdu?

Naša kršćanska vjera jest vjera koja zahtijeva pravdu. To je ono što je živio Isus Krist, ono o čemu je toliko puta govorio – izravno ili u prispodobama. To je i razlog zašto je nevin ubijen: jasno i glasno ukazivao je na religijsku i društvenu nepravdu. I danas, kao i u Isusovo vrijeme, živimo u društvu i svijetu ispunjenima nepravdom. Zato mislim da bismo mi kršćani trebali svjedočiti svoju vjeru i ispravljanjem nepravde, zalaganjem za pravdu – od pitanja zagovaranja malenih, preko poslovne etike, do brige i čuvanja prirode – svega stvorenja. Naviještanje vjere i zalaganje za pravdu imaju svoju cijenu jer ima mnogo protivnika toga. Ako želimo živjeti svoj kršćanski poziv, trebamo biti toga svjesni: svjesni toga odgovoriti na Božji poziv koji upućuje svakomu od nas pojedinačno.

Možete li kao svećenik usporediti misionarsko djelovanje na drugim kontinentima s prihvaćanjem i skrbi o izbjeglicama i migrantima na hrvatskom tlu?

Crkva na različite načine naviješta Radosnu vijest. Jedan od tih način jest i briga za izbjeglice i migrante. Sam papa Franjo u svojoj posljednjoj poruci za Svjetski dan migranata i izbjeglica govori da su migranti znak ovog vremena za Crkvu, na koji mi kao kršćani trebamo znati odgovoriti – prepoznati u njemu Božji poziv i reagirati konkretnom karitativnom ljubavlju. Hrvatski je narod narod velika srca koji će pomoći ljudima u nevolji. To vidimo u raznim humanitarnim akcijama, to smo vidjeli u izbjegličkoj krizi, to smo vidjeli u slučaju poplava. Možemo se mi zanositi misionarskim djelovanjem na drugim kontinentima, neki od nas i imaju taj misionarski poziv. Ali vjerujem da smo većinom pozvani na vjeru i zalažemo se za pravdu tamo gdje živimo: u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu, u svom gradu, među svojim prijateljima.

Kako komentirate odlaske stotine tisuća hrvatskih građana na rad u inozemstvo, osobito Njemačku i Irsku? Naime, kada bi se u vašim izjavama riječ rat zamijenila riječju nezaposlen, dobili biste krucijalni problem današnje Hrvatske, a ne „samo“ izbjeglica.

Činjenica je da mnogi ljudi iz Hrvatske napuštaju domovinu i odlaze u druge zemlje ne samo zbog siromaštva ili nezaposlenosti, već i zbog općenite klime koja vlada u Hrvatskoj. Izgleda da su ljudi odlučili da im je dosta čekanja, da ne vide smisla, i da nemaju nadu da će se išta promijeniti. Pa su odlučili svoju budućnost pronaći i stvarati u drugim zemljama. Treba uzeti u obzir da je mobilnost danas normalna stvar: neki će otići, neki će se vratiti, neki drugi će doći. Živimo u takvu svijetu. Na svima nama, posebno na onima koji imaju odgovornost brige za društvo, jest da stvaramo od Hrvatske mjesto prosperiteta, sigurnosti i pravde. Hoćemo li to uspjeti? Ne znam. Ali trebamo se truditi, ne posustati, ne gubiti nadu.

Gostovao je u povodu obljetnice JRS-a i ravnatelj međunarodnoga ureda Isusovačke službe za izbjeglice Thomas Smolich. Je li apokaliptično ili pak realno smatrati da se i u Europi može dosegnuti (ako već nije) libanonski broj izbjeglica?

Ono na što je pater Smolich najprije želio ukazati usporedbom Libanona i Europske Unije jest da uvijek moramo polaziti od činjenica. A činjenica jest da je u Hrvatskoj trenutno 300 tražitelja azila i, sveukupno, od 2016. godine, 730 osoba koje su dobile azil. Činjenica je da je od 68 milijuna svih izbjeglica u svijetu 85% njih sigurnost i zaštitu pronašlo u nerazvijenim zemljama. Europska Unija, od nešto više od 500 milijuna stanovnika, u protekle tri godine primila je oko 2,5 milijuna izbjeglica. Libanon, koji ima 4,5 milijuna stanovnika, u svojoj državi ima dva milijuna izbjeglica. Europa se ne može ponositi da je posebno solidarna ili otvorena za te ljude. To su činjenice. Činjenice su i da se broj izbjeglica idućih godina neće drastično mijenjati u Europi. Nema temelja za bilo kakvu histeriju i dizanje panike: 2016. Europa je primila dva milijuna izbjeglica, 2017. oko 200 tisuća, 2018. još manje. To su činjenice.

Jesu li osobe poput o. Pedra Arrupea, osnivača JRS-a, mogućega skorašnjeg blaženika Katoličke crkve, svjetionici i drukčiji primjeri unutar kristovske institucije?

U Katoličkoj crkvi uvijek je bilo osoba koje su autentičnije živjele evanđelje. Ljudi poput Arrupea, blaženog Alojzija Stepinca ili sv. Majke Terezije tu su da nas podsjećaju, da od njih učimo, da nas potiču da i mi u svom vremenu, svom kontekstu, činimo svijet i život svojih bližnjih ljepšim. Za osobnu promjenu i obraćenje potrebna je želja, svijest i hrabrost. Od želje sve kreće, od odluke da se želim mijenjati; svijet je tu da prepoznam i priznam stvari u kojima mogu napredovati, biti bolji, biti kvalitetniji čovjek; a hrabrost je ono što nam je potrebno da se suočimo s preprekama i izazovima koji nam stoje na putu obraćenja. Posao je to osobni, pojedinačni i mukotrpan. I svatko ima slobodu u kojoj mjeri želi krenuti i razvijati se u tom smjeru. Primjeri poput o. Arrupea pokazuju nam da je drukčiji svijet i drukčiji život moguć.

Koje su sličnosti i koje razlike između vremena osnivanja hrvatskoga JRS-a tijekom Domovinskoga rata i rata u Bosni i Hercegovini s današnjim zbivanjima?

Isusovačka služba za izbjeglice, JRS, u Hrvatskoj je osnovana 1993, prije 25 godina, zbog izbjeglica i prognanika iz Domovinskog rata. Hrvatska se tada brinula za više od 500 tisuća izbjeglica. I tada je rad u Isusovačkoj službi za izbjeglice bio zahtjevan. JRS je i tada pomagao izbjeglicama bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeru – ono što je najveći izazov i danas za većinu ljudi. Ali u biti riječ je o vrlo sličnim ljudima, ljudima koji su morali napustiti svoj dom i koji su bili u potrazi za sigurnošću, mirom i boljim životom. Poslanje JRS-a danas je isto kao i prije 25 godina: pratiti, služiti, zagovarati izbjeglice i ostale prisilno raseljene osobe.

Znam da je to pitanje za urednike novina, ali – zašto nema (više) reportaža iz Gorskoga kotara, Bihaća, Bosne i Hercegovine?

Mislim da je jasno da današnji mediji uvelike funkcioniraju na principu klika: ono što je čitano dobiva više prostora. Vjerujem da se slažemo da to nije dobro ni za medije, a pogotovo za čitatelje ili gledatelje. Važno je osigurati ljudima pravodobno kvalitetnu informaciju, činjenice, a ne lažne vijesti. I dati riječ onima koji su upleteni, bila to lokalna zajednica i stanovnici tog mjesta ili izbjeglice, migranti koji prolaze našim prostorima.

Naravno da je svatko osoba s imenom, prezimenom i osobnošću, ali koja su vaša minimalna očekivanja od pojedinoga migranta?

Integracija je dvosmjeran proces, ovisi o angažmanu pojedinog azilanta kao i sustavu i lokalnoj zajednici koja je osobi pružila sigurnost i zaštitu. U tom smislu treba očekivati od te osobe da se potrudi naučiti jezik i sva znanja i vještine staviti na raspolaganje društvu u koje je došao. Ukratko, dvije su dimenzije temelj zajedničkoga života: prva je učenje hrvatskog jezika i druga poštivanje zakona Republike Hrvatske. Više od toga nije potrebno. Temeljne vrijednosti nekog društva pa tako i hrvatskoga upisane su u ustav i zakone. Svi građani Republike Hrvatske moraju poštivati to bez obzira jesu li turisti, tražitelji azila, radnici ili hrvatski državljani. Nemam pravo drugim ljudima nametati u što će vjerovati, što će jesti ili kako će se odijevati. Ali mislim da je preduvjet učenje jezika i poštivanje zakona. U Hrvatskoj je od 2006. azil dobilo 730 osoba, od toga njih 150 otišlo je iz Hrvatske. Riječ je dakle o šestotinjak osoba koje dugoročno ostaju ovdje živjeti. Većina njih pronašla je posao, sretni su da mogu svojim rukama zarađivati vlastiti kruh, žele doprinositi društvu koje ih je primilo, a koje su zavoljeli.

Jasno da su migrantska pitanja slojevita, ona nisu crno-bijela, situaciju je potrebno promatrati iz različitih uzročno-posljedičnih gledišta, zar ne?

Pitanje migracija i izbjeglištva vrlo je kompleksna tema. Tu je pitanje ljudskih prava, ekonomije, geopolitika, sigurnosti, religije… Bilo koji pristup koji bi tu kompleksnu temu obrađivao na crno-bijeli način promašen je. Mislim da su dvije stvari važne za razgovor o toj temi za stvaranje vlastitog stava o toj aktualnoj tematici. Najprije da se potrudimo imati kvalitetne i točne informacije, a ne lažne, krive podatke. Također, važno je da doživimo osobni susret s ljudima o kojima govorimo. Da migranti i izbjeglice nisu za nas teorija ili brojka, već ljudi s imenom i licem, ljudi koji imaju svoju prošlost i sadašnjost, a nadaju se budućnosti, ljudi s nadom i čežnjama. Ljudi poput nas.

Kako tumačite goleme prijepore oko Marakeškoga sporazuma i koji je vaš komentar tog dokumenta?

Katolička crkva je, uz vrlo male ograde, podržala ovu želju i praksu zajedničkog dogovora zemalja glede fenomena migracija. Papin državni tajnik, kardinal Pietro Parolin, koji je i osobno sudjelovao na konferenciji u Marakešu, istaknuo je da najbolje prakse navedene u Marakeškom dogovoru u mnogim točkama odražavaju viziju Svete Stolice o migracijama, učinkovito sažetu u četiri riječi pape Franje: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. Kada govorimo o migrantima i migrantskoj krizi, valja razlikovati činjenice i političke manipulacije. I kada je riječ o Marakeškoj deklaraciji, valja imati na umu kako je i u Europi većina država poduprla taj dokument, pokazavši spremnost na suradnju na globalnom planu u svrhu zajedničkoga rješavanja tog izazova. S obzirom na to da je riječ o globalnom fenomenu, to je jedini put. Globalne probleme valja rješavati globalnim dogovorom, kao što je to bio slučaj i prije sedamdeset godina, kada su članice UN-a prihvatile Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Unatoč njezinu neobvezujućem karakteru, odredbe te deklaracije poslije su ugrađene u mnoge nacionalne dokumente jer se uvidjelo da su to vrijednosti koje osiguravaju mir, sigurnost i prosperitet. Danas se, nažalost, možemo zapitati bi li u ovakvom svijetu bila prihvaćena Opća deklaracija o ljudskim pravima. Moguće je da bi danas njezino prihvaćanje bio veći izazov nego u doba donošenja.

Što je Hrvatska kao petogodišnja članica Europske Unije dužna činiti? Je li vanjska politika sluganska ili jedina logična ususret predsjedanju EU-om 2020?

Budući da je riječ o pitanju koje – našalimo se – prelazi sve granice, ni mi u Hrvatskoj ga ne možemo rješavati jednosmjerno i samo za sebe. Svijet nikada nije bio integriran kao što je danas i zemlje jednostavno moraju surađivati, jer ovise jedne o drugima. To se, kako kaže, pogotovo odnosi na manje države kao što je Hrvatska, čija je granica ujedno vanjska granica EU i koja ovisi o susjednim državama, koje možda nemaju dovoljne kapacitete za zaštitu svojih granica. U tom smislu treba reći da je Vlada RH u vrlo nezavidnoj poziciji. Ovisimo, dakle, o drugima, dok istodobno ne možemo odlučivati u njihovo ime. Zato je važno da budemo za zajedničkim stolom, jer je to i u našem i u njihovu interesu, ali i u interesu izbjeglica i migranata, čija ljudska prava moramo poštivati.

Naviještanje vjere „na gostujućem terenu“ platili su isusovci o. Frans van der Lugt, o. Alexis Prem Kumar, o. Victor-Luke Odhiambo? Kako oprostiti i okrenuti drugi obraz?

Spomenuti su isusovci zbog otvorenosti Kristu i Radosnoj vijesti bili žrtve mržnje i isključivosti. Naviještanje vjere i zalaganje za pravdu često zna biti teško, često smo prepušteni sami sebi, bez velike pomoći ljudi i institucija oko nas. Ali to je valjda normalno. Za te žrtve to nije pitanje oproštenja i okretanja drugog obraza. Već jesmo li i mi spremni, pod cijenu žrtve, biti autentični svjedoci Kristove ljubavi. Ljubav je ranjiva. I to trebamo imati na umu kad je naviještamo ili trudimo se živjeti ljubav – u svakodnevnom životu: u prijateljstvu, u braku, u vezi, u zajedničkom životu. U naviještanju vjere i zalaganju za pravdu.

Koja su za vas prihvatljiva rješenja zaustavljanja ilegalnih migracija? Vrijedi li uvijek ono stereotipno „neka institucije rade svoj posao“?

Institucije trebaju biti u službi narodu. I raditi prema zakonu. A zakone kao društvo trebamo usavršavati da budu što pravedniji. Isto tako, važno je da svi zajedno znamo što je duh, a što slovo zakona. Isus je o tome mnogo govorio kroz prispodobe. Ilegalne migracije događaju se najviše jer ne postoje legalni i sigurni putovi ulaska u Europsku Uniju. Pogotovo spram onih ljudi koji jesu progonjeni u svojoj domovini zbog religije, rase, političkog mišljenja i slično. Europa nažalost nije dovoljno razvila načine kako pružiti tim ljudima priliku da prezentiraju svoj slučaj pred institucijama pojedinih europskih država a da ne moraju riskirati život putujući preko Sredozemlja ili stavljajući se u ruke krijumčara koji po definiciji ne rade ono što rade jer žele pomoći ljudima – već jer na njihovoj nevolji žele zaraditi.

Kako premostiti kulturne razlike? Zar nije očekivana činjenica da svaka osoba iz Hrvatske pri odlasku u drugu zemlju mora imati valjane dokumente i na svoj način, suočiti se i prihvatiti kulturni okvir, identitet svojega odredišta?

Jedna je od odrednica suvremenih europskih društava mnoštvo različitih naroda i kultura koje zajedno žive i međusobno se kroz tu različitost obogaćuju. Mislim da je to najvažnije: jedni drugima pristupiti kao ljudima, kao onima koji nas mogu obogatiti i koje možemo obogatiti. Da druge ne smatramo vukovima, prijetnjom i problemom. To je pitanje povjerenja drugom čovjeku. Kao što sam napomenuo: postoje minimalni uvjeti zajedničkoga života poput jezika i poštivanja zakona. Spram svega ostalog imamo slobodan izbor – i kao pojedinci i kao društva: želimo li graditi zidove i kopati rovove, ili želimo podizati mostove koji će nam omogućiti da drugoga susretnemo kao čovjeka vrijedna pažnje i poštovanja.

Koliko vam individualna priznanja znače, a koliko mogu i zavarati čovjeka?

Priznanja mogu uvijek biti nešto na što se možemo navezati, čemu možemo robovati, što nas može na negativni način mijenjati. Trudim se paziti da do toga ne dođe. Uvijek oko nas ima ljudi koji brižno paze da se ne uzoholimo – ponekad iz dobronamjernih razloga, ponekad manje dobronamjernih. Osobno se trudim stalno rasti u svijesti da sve ono što radi Isusovačka služba za izbjeglice počiva na svakodnevnom mukotrpnom radu mojih kolegica i kolega, djelatnika i volontera. Oni su temelj i razlog tih priznanja. Oni su za njih zaslužni. Ja sam samo lice koje u javnosti izgovara sve ono što oni rade na terenu u svakodnevnom služenju izbjeglicama i migrantima.

Što smatrate najvećim licemjerjem kada je riječ o dubokim društvenim podjelama glede migrantske problematike?

Mislim da u tome ima manje licemjerja, a više neznanja. Iz neznanja rađaju se predrasude i strahovi. A kad djelujemo ili govorimo iz unutarnjeg pokreta straha, onda takvo djelovanje nije najkvalitetnije, nema najbolje plodove – ni za nas ni za druge oko nas. Manji dio ljudi i grupa profitira na društvenim podjelama. Važno je to prepoznati i izbjegavati doprinositi podjelama, isključivosti, neprijateljstvu, mržnji. To je odgovornost svakoga od nas.

Raspada li se svijet? Gdje u suvremenom svijetu vidite najveću bitku između dobra i zla? Tko je i što Mefisto, ili Woland, ili Nečastivi – danas u Hrvatskoj, u Europi?

Svijet je ono što činimo od njega. Nisu nevidljive sile koje vode svijet, teorije zavjera i ideje. Ljudi, dobri ili zli, stvaraju taj svijet. Ljudi koji su više ili manje voljni poslušati unutarnje glasove koji ih vode prema životu ili prema smrti, prema drugome kao prijetnji i prilici za sukob ili prema drugome kao obogaćenju i prilici za susret. Ljudsko srce jest bojno polje i iz njega proizlaze djela i riječi. U tom smislu mislim da je velika odgovornost svih onih koji sudjeluju u obrazovanju i odgoju da pripreme čovjeka za kvalitetno razlučivanje vlastitog života i svijeta i kvalitetno donošenje odluka. Moramo poštivati slobodu drugoga – ono što možemo, ali i moramo, pomoći drugome da što kvalitetnije donese odluke koje su pred njim, bilo da su one privatne ili se tiču društva i svijeta u kojem živimo.

Hoće li nas kao društvo, nakon svega, na svim poljima, dokrajčiti dvije riječi – politička korektnost?

Politička nekorektnost kao princip izricanja istine bez ikakvih ograda i razumijevanja konteksta ponekad je potrebna i dobra. Ipak, podsjećam da za kršćane istina nije povijesni, logički ili znanstveni koncept. Za kršćane je istina osoba Isusa Krista. U tom smislu izricanje istine trebalo bi ići u smjeru naviještanja Riječi, dijeljenja Radosne vijesti, zajedništva s drugim čovjekom, sestrom i bratom. Mislim da u tom smislu imamo previše političke nekorektnosti – zatvorenosti za riječi drugoga, stavljanja naglaska na naše razlike i ono što nas razjedinjuje, manjka spremnosti da tražimo kompromise za opće dobro, nedovoljno otvorena srca i ruku za one u potrebi.

Što poželjeti hrvatskom čovjeku o Božiću 2018?

Za ovaj Božić želim sebi i svim ljudima dobre volje više otvorenosti za čudo Božića, za susret s Bogom u intimi svog srca i svog doma. Molim da nas taj intenzivni susret duboko mijenja i donosi konkretne plodove za ljude oko nas, s kojima živimo, radimo i kojima smo poslani.